Mimohod sjećanja u Vodicama za kornatske heroje

Sedmi put je održan mimohod sjećanja za poginule vatrogasce u najvećoj vatrogasnoj nesreći u Hrvatskoj koja se dogodila 30.kolovoza 2007 g. Uz brojne građane,rodbinu i vatrogasce iz svih susjednih država mimohodu su se i ove godine pridružili članovi DVD-a Novalja kako bi odali počast kornatskim herojima.Mnoštvo je minutom šutnje odalo počast žrtvama Kornata,a Vodice je nadletio vatrogasni zrakoplov i odjeknule su vatrogasne sirene.Rodbina i vatrogasci zapalili su svijeće, položili cvijeće i vijence na rivi, spomenika vatrogascima u parku kojeg je podigla Torcida te na gradskom groblju.
Pred okupljenim mnoštvom i pred slikama svojih stradalih kolega na rivi u Vodicama se kornatskih heroja prisjetio Mario Jozić,pripadnik DVD-a Vodice;

Ima tome već 7 godina, bija je kraj lita, mi smo bili sritni i bili smo dica.
Ima tome već 7 godina, da je otišla jedna strašna ekipa.

Sa ove velike vrimenske distance sve se čini pomalo nestvarnim, sve ono šta smo smatrali uobičajenim i normalnim je nestalo u to jedno popodne, svi oni snovi, planovi, svakodnevnica koja je bila lipša od ičega, sve je to otišlo sa vitrom, a mi toga nismo tada bili svjesni. Zapravo nam nikada nije bilo žao stvari koje smo radili skupa, već onih koje nismo ni započeli, i strah nas je i pomisliti kako bi ovo sve izgledalo danas da ste tu s nama, ovo misto i svi naši životi. Čudno je kad odrasteš priko noći, ne zato jer to želiš, već zato jer moraš...
Često su nas svih ovih godina i znani i neznani pitali o vama, o tomu kako ste živili, šta ste volili i sanjali, i nakon toliko izgovorenih riči i sjećanja shvatiš da ih nikada nema dovoljno, uvik nešto fali i nemojte se jutiti ako stanemo u po rečenice jer emocije su čudna stvar, a vrime nikako ne nalazi način da ih bar malo ublaži.
Ostavili ste nas zarobljene u nekom međuprostoru između onoga di smo sad i onoga di bi tili biti. Gledajući unatrag ispada da se nikad nismo makli od vas, sve ono šta smo radili, kako smo živili sve ove godine bilo je uz sjećanje na vas, a tako će i zauvik ostati, jer vatrogasac se ne postaje, kao vatrogasac se rađaš.
Pitamo se da li postoji misto di ćemo se jednog dana opet sresti, puno je toga šta bi vam tili reći, a virujemo i vi nama, možda ipak jedan dug zagrljaj za početak, i pokoja suza radosnica za sve ove godine. Nemojte nam puno zamiriti, uvik ste u našim srcima, vaša lica su nam svakodnevno prid očima i trudimo se biti dostojni svega onoga šta nam značite, a to je beskrajno mnogo...

Ima tome već 7 godina, bija je kraj lita, mi smo bili sritni i bili smo dica.
Ima tome već 7 godina, da je otišla jedna strašna ekipa.